Zamisli život i igraj, igraj, igraj...

Младен Милетиќ е новинар, уредник и колумниист на „Вечерњи Лист“ . Во новинарството е од 2002 година, а почна во Спортски новости.
Известувал од многу ракометни натпреварувањa, а последниве години пишува колумни за настапите на хрватската репрезентација. 




Ima onaj jedan broj kultnog stripa Alan Ford u kojem nenadmašni Broj 1 odluči nagraditi svoje najbolje ljude za odanost i vrijedan rad, pa ih pošalje na all-inclusive odmor u nekom resortu, ali im zaboravi napomenuti da je uplatio najjeftiniju moguću varijantu, a što im je postalo jasno već na ulasku u avion koji nije imao ni sjedala, pa su se nesretni držali za rukohvate kao u gradskom autobusu i pri polijetanju i slijetanju natukli kao budale. Alan i omaleni Bob Rock nisu se ni oporavili od prvotnog šoka, da bi uz bazenski hotel shvatili da nije samo let bio low cost, već i smještaj i posluga, jer su se ležaljke uz bazen naočigled raspadale, a konobari bi im naručeno piće doslovno istresli u lice. „Odmor“ je na kraju izvukla frka u koju su zapravo i očekivano ta dvojica nevoljnika upali, pa su i zaboravili na „velikodušni poklon“ gazde Cvjećarnice kojem su vjerno služili.

Ne znam zašto, ali mene već drugu godinu otkako se zakotrljalo ovo pandemijsko sranje svako veliko natjecanje s tim redovnim izvještajima o zarazi među igračima u brižno čuvanim hotelskim karantenama, neizvjesnošću tko može, a tko ne može u dvoranu, autobus ili avion, te navrat-nanos skrpanim popisima podsjeća baš na tu alanfordovsku sprdnju u kojoj bi valjda i sami igrači najradije doplatili da sve što prije prođe. No, kako je, tako je, bar smo svi u istoj nevolji, bez razlike.

Već smo naučili da pandemija ne otvara nego samo ogoljuje već postojeće rupe u sustavu, a u rukometu ih je, nažalost, na biranje. Predsjednik krovne svjetske federacije ozbiljno je dementna osoba i ne učini li se nešto pod hitno, čovjek će na sljedećem prvenstvu vjerojatno otići na košarkašku utakmicu dodijeliti medalje, EHF mijenja pravila pet dana prije početka da spasi ovo malo logike od EP-a, a tko o čemu, Skandinavci o namještaljkama u eurokupovima. I tako dalje sve do SEHA lige koja se više ne igra nego što se igra, a čini se i da je sam njen konačni koncept došao do nekog svog kraja ispunivši smisao s dva Vardarova naslova prvaka Europe. No, igra ide dalje, a za zemlje poput Makedonije ili Hrvatske presudno će za rukometni opstanak biti kako držati bazu što širom sa što više sredina koje mogu iznjedriti vrhunskog igrača. O nekim visokim klupskim dometima u dogledno vrijeme teško je razmišljati.

Nije ni počelo, a hrvatski izbornik Horvat već je pod lupom. Te tko su mu ti igrači, te zašto nema Karačića, pa otkud mu pravo da ne zove Šegu, pa zašto gubi u pripremama... Ne znam je li i kolektivna amnezija jedna od nuspojava koronavirusa ili je ovaj novinar samo ružno sanjao da je prošle zime bilo neko prvenstvo u Egiptu, ali ako nije ništa od toga, samo bi podsjetio da je Hrvatska ondje doživjela težak debakl. Čak i ne toliko u smislu plasmana koliko po dojmu koji je ostavila  Dakle, Horvat ne samo da nije imao puno toga za pokvariti, već su neki rezovi bili nužni.

Tri su problema s kojima se javnost ne zna ili ne želi suočiti prije nego što sve krene. Prvi je, kako je to sročio Gorbačov dan nakon Černobila, da naša moć ovisi o tome koliko nas moćnima vide drugi. U tom smislu, Egipat je bio „mali černobil“ hrvatskog rukometa. Da je htjela, Danska je mogla dobiti i sa plus 20. Drugi je što se naveliko mlati o novoj, mladoj reprezentaciji. Martinović ima 24, Jaganjac 23, Mandić 24, a ista su generacija i „taj neki“ Glavaš (24) i Grahovac (23). Daleko je to od godina kad si još klinac, zapravo je u pitanju dob kad se preuzima puna odgovornost. Horvatov je dugoročni zadatak, ako bilo koji izbornik na Balkanu može išta dugoročno računati, odrediti jasan kostur reprezentacije.
Prođemo li kroz popise iz posljednjih pet-šest godina, doći ćemo do brojke od sedamdesetak igrača koji su oblačili dres na velikim natjecanjima, što će reći da hrvatska reprezentacija u tom razdoblju imala članova kao Komunistička partija Jugoslavije u najboljim danima! I što vrijedi ta širina ako sve opet redovito spadne na ista leđa... Stoga je maštati o nekoj završnici, čak i uz pravovremeno uključenje Duvnjaka i Cindrića, u ovom trenutku deplasirano. Treći je što Hrvatska i nije u globalu toliko pala koliko su drugi narasli. Igrati danas s Portugalom, Mađarskom ili Makedonijom nije isto što je bilo prije 10-15 godina kad si računao na te bodove.

Kako je kod svake balkanske momčadi, ne samo kad je rukomet u pitanju, trenerski autoritet presudan ne za rezultat već za održavanje „reda i mira“ unutar svlačionice, a bogami i oko nje, onda je Kiro Lazarov, pretpostavljam, trenutačno jedina moguća domaća opcija za selektora, da ne kažemo idealna. Ajde baš da vidimo tko će brisati pod s Kirom legendom... Makedoniju ždrijeb nikako nije pomazio jer Danska je ipak velesila, a sa Slovencima tradicionalno loše prolazi. Mada su otvaranja inače rezervirana i za poneko iznenađenje.

Sretno svima, naročito balkanskim trenerima koji su u misiji dokazivanja da nisu Španjolci popili svu pamet rukometa, a igračima svakako mirni živci s obzirom na sve što se događa. Stvar je možda stara i neki novi klinci možda je i nisu čuli, ali „Zamisli život“ grupe Film svakako može biti od pomoći.

Pa kaže: „Ako zamisliš život u ritmu muzike za ples... Doći će do promjene u tvojoj glavi... I vjerovat ćeš da postoji nada... Zamisli život drugačiji od ovog i igraj, igraj, igraj, igraj...“.
 

Поврзани вести

Ви се допаѓа текстот?
Кликнете Like на нашата FB страница и станете дел од g-sport.mk