KОЛУМНА МЛАДЕН МИЛЕТИЌ: Lino, Srebrlino! Zvani Pub...



Младен Милетиќ е новинар на „Вечерњи Лист“ и главен уредник на спортскиот неделник Макс (Max). Во новинарството е од 2002 година, а почна во Спортски новости.
Известувал од многу ракометни натпреварувањa, а последниве години пишува колумни за настапите на хрватската репрезентација. 


ЛИНК ДО МАКЕДОНСКАТА ВЕРЗИЈА ОД КОЛУМНАТА

U najavi Europskog prvenstva dragom sam prijatelju Ričiju poslao tekst s naslovom „Slabe karte Line Červara“. Ne moram vam spominjati da sam se ugrizao za jezik već negdje sredinom prvenstva i da sam zahvaljivao Bogu što nisam pisao za novine jer bi ih posoljene „morao pojesti“, što je s internetom nemoguće, ali duže živi.
I lakše je pronaći, mada je Červar poznat po tome da izrezuje omalovažavajuće tekstove iz novina.

I dalje stojim kod naslova, ali ne i kod cijelog teksta, naravno, jer sam zaista mislio da je malog Napoleona svjetskog rukometa pojelo vrijeme i da je vrativši se „s Elbe“ zahrđao. Ali, moram vam čestitati jer ste trofejnog izbornika vratili i svježeg i lucidnog.
Nisu to ni jedine zasluge velike makedonske rukometne revolucije u ovom uspjehu. Uglavnom, Červar je opet našao put, pobjede su već nakon pobjede nad Njemačkom opravdale popis, a ja sam se sjetio jedne od prvih lekcija doajena Nevena Bertičevića da je pisanje najava prokletstvo sportskog novinarstva.

Ovo je srebro njegovo remek-djelo, jer je igrao na jedinu kartu u koju je siguran i za koju je znao da ga neće izdati – obranu. Pazite niz: 21, 23, 21, 23, 24, 21, 22, 23, 22. To je broj golova koje je Hrvatska primala u 60 minuta na ovom prvenstvu.
Treba li tome što dodati?
Uzmemo li u obzir da Hrvatska nije imala vratara ni među 15 najboljih na turniru, da su njeni predvodnici ostali daleko u kolonama najboljih strijelaca i asistenata od primjerice Dujšebajeva ili Sagosena, da nema izrazito šuterskog autoriteta na pozicijama lijevog i desnog vanjskog, rezultat je zaista fenomenalan.

Ako je i imao slabije karte nego nekad, Červar ih je bacao gotovo bez pogreške, i kao Balaševićev Boža zvani Pub mogao je mlađim kolegama Prokopu i Bergeu uz stisak ruke reći „ja ipak varam malo bolje“. Jer, i u rukometu, kao i na kartama, važnu ulogu igraju pogledi čvrsti i ljepljivi prsti.

U vrijeme EP-a, kad se Hrvatska obično trese od rukometne euforije, sve se gledalo pod povećalom i analiziralo pa je nekadašnji Červarov pomoćnik Irfan Smajlagić upozoravao i da hrvatski igrači previše emocija troše na slavljenje golova i pobjeda protiv slabih protivnika.
Nije se odrazilo na krajnjem rezultatu i zapravo je sve služilo podizanju silno jakog momčadskog duha i fanatične borbenosti. A opet, ostaje i činjenica da je Červar osvajao zlata samo kad mu je Smajlagić bio pomoćnik, a poslije je postao najveći kolekcionar srebra u povijesti.
No, te dvije Hrvatske nikad se neće pomiriti. Neki su pak komentirali da je Červaru put očišćen do medalje ždrijebom očišćen i da do Njemačke nije vidio ozbiljnog protivnika. Samo donekle moglo bi se tako gledati, da ne govorim da su neki i na tome pali.

Vjerujem da je u Makedoniji poprilično analiziran rezultat i neočekivano kratak nastup reprezentacije na EP-u, pa ne bih tu previše ulazio u razradu.
Pamtit će se da je Taleskom izmjeren najbrži udarac prvenstva, i da su Načevski i Nikolov besprijekorno odsudili finale, uključujući i one korake Karačića na račun kojih su se u Hrvatskoj zbijali vicevi da mu je aplikacija poslala poruku „premašili ste predviđeni broj prijeđenih koraka u ovom danu“.

Pamtit ću i da sam svog ljubimca Stoleta Stoilova vidio usred utakmice s Austrijom kako se izderava na selektora Brestovca. Dakle, to se NE RADI! Uza svo poštovanje svega ostvarenog u karijeri i razumijevanje da je teško prvaku Europe trpjeti takav poraz.
Vjerujem da je rezultat razočarenje, pogotovo uz onoliki broj navijača u Beču, ali za Makedoniju, rekao bih, vrijedi ipak jedan postulat o kojem je pokojni nogometni učitelj Tomislav Ivić govorio kad se početkom devedesetih stvarala hrvatska nogometna reprezentacija:
„Za male zemlje poput naše, vrednije je da su godinama redovite na natjecanjima, pa makar i ništa ne napravile, nego da naprave neki ekstra veliki rezultat i onda ih nema sljedećih dvadeset godina“.
Dakle, gledajte da ste stalno prisutni, da se vrtite tu, tražite nova rješenja, a jednom će se otvoriti kao što je i Hrvatskoj 2018 u Rusiji.
Ako se otvorilo Islandu koji je 2008. igrao finale Olimpijskih igara, nitko me ne može uvjeriti da i Makedonija dok god živi rukomet nema pravo sanjati. No, mora se i jako pametno raditi, pametnije od onih kojih su mnogo brojniji. Loš rezultat ponekad i dobro dođe kao prilika da se neke stvari prelome i da se ide dalje.

U tom smislu novinarima se mora dopustiti da budu i podrška i utemljena kritika, jer, naš je mentalitet takav da od samog maženja nema na kraju koristi. U Zagrebu obično kažemo „kad je gladac, onda je jadac“.
Po onoj da novinar ne mora dati sve odgovore, ali mora postaviti sva pitanja, veselim se novom dolasku u Skoplje i rukometnim razgovorima na sljedeće teme:
Ima li života nakon Kireta? (Moralo bi biti!).
Jeste li spremni za život nakon Kireta?
Tko su vaša nova lica?
Kad ćete im reći da je njihovo vrijeme već odavno došlo?
Vjerujete li na terenu u sebe i onog prvog do sebe?
Na kraju je samo to bitno... Jeste li poput Slovenaca izabrali najboljeg selektora do kojeg ste u tom trenutku mogli doći?
Tko vam je dovoljno jak autoritet da prekine sve rasprave, uzme ono najbolje iz njih i preuzme odgovornost?
Poput Gopca, recimo...
Gdje vidite Kireta jednog dana? Tamo gdje i Laszla Nagyja ili ste mu namijenili sudbinu Ivana Balića?
Jeste li gledali novu Mađarsku, s vanjskom linijom u kojoj su tri golobrada klinca iz klubova koji se ne zovu ni Veszprem ni Pick?
Znate li da je Portugal gotovo isključivo s igračima iz svojih klubova najbolje i najbrže na ovom prvenstvu odigravao 7 na 6?
I da više ni Červaru nitko nije prigovarao što to igra?
Jeste li se osjećali ponosno ili prevareno kad ste u finalu EP-a gledali Červara, Karačića, Cindrića, Maquedu, Dujšebajeva, Canellasa, i to još sa sudačkim parom iz Skoplja?
Netko je pred TV-om rekao da je po broju aktera makedonskih derbija finale trebalo preseliti u Sandanski i da je umjesto „Sweet Caroline“ trebalo svirati „Ako umram il' zaginam“! 
Ako vam je utjeha, u Zagrebu je godinama rukomet gledao u leđa hokeju jer je netko imao para dovoditi NHL zvijezde da bi igrali protiv Rusa.
I nismo vidjeli naslov prvaka Europe.
A Červara smo vam morali uzeti. Izvinjuvam se... Riči, se gledame

За задржување на автентичноста колумната ја објавуваме на хрватски јазик, оригинално, а можете со клик на линкот да ја прочитате и на македонски јазик

Поврзани вести

Ви се допаѓа текстот?
Кликнете Like на нашата FB страница и станете дел од g-sport.mk