КОЛУМНА: Slabe karte Line Červara

  

Младен Милетиќ е новинар на „Вечерњи Лист“ и главен уредник на спортскиот неделник Макс (Max). Во новинарството е од 2002 година, а почна во Спортски новости. Известувал од многу ракометни натпреварувањa, а последниве години пишува колумни за настапите на хрватската репрезентација. 

Линк до македонската верзија на колумната


Tek ćete jednog dana kad Lino ne bude u Skoplju shvatiti koliko je veliko njegovo djelo, izrekao je svojevremeno bivši hrvatski izbornik Željko Babić, tada u Skoplju u ulozi trenera Bresta, i pred novinarima briznuo u plač!  Bilo je to 2014. godine, Červar je zaista manje od četiri godine kasnije napustio Makedoniju, a ja sve s nevjericom pratim kako od tada propada makedonski rukomet...

Na tu me scenu podsjetio događaj iz prošle godine kad se Slavko Goluža kao trener Tatrana poslije pobjede nad Eurofarmom također rasplakao nasred terena u krcatoj dvorani podno Pelistera. Suza je suzu u Bitoli gonila, a kako ne vjerujem da je bilo od mastike, još jedan bivši hrvatski izbornik samo je potvrdio ono što mi koji to ovako s distance promatramo već duže shvaćamo – rukomet u Makedoniji izaziva posebne emocije, ima uzvišeno mjesto i jednostavno rečeno: društveno je bitan!

Kolika je u tom pogledu razlika u odnosu na Hrvatsku najbolje će dočarati jedan detalj... Onog dana kad je Hrvatska u sablasno praznoj Areni Zagreb dočekala Njemačku u utakmici koja je trebala biti spektakl, makedonski portali bombardirali su s vijestima da se oženio Filip Kuzmanovski. Imao sam osjećaj i da će stranica za vremensku prognozu objaviti da je slavni rukometaš stao na ludi kamen!
Za naše više nitko ne pita ni kad ni za koga igraju sve dok ne dođe veliko natjecanje. Europsko prvenstvo koje za Červarovu reprezentaciju počinje utakmicom protiv Crne Gore nije početak borbe za povratak Hrvatske u vrh europskog rukometa, već za to da taj sport opet kod kuće ima društveni značaj kao što je nekad imao.

Nema sumnje, Červar u tu utakmicu ulazi s preslabim kartama. Komentari na društvenim mrežama gotovo su nepodijeljeni: ovo je možda i najslabija hrvatska reprezentacija u posljednjih dvadesetak godina!
U prilog toj tvrdnji ide i podatak da su svoje mjesto na konačnom popisu našla čak šestorica igrača PPD Zagreba iza kojeg je najlošija polusezona otkako je osnovano natjecanje zvano Liga prvaka!
Na popisu su se našli i Ravnić i Hrstić koji nas u dvije i pol sezone nisu uspjeli uvjeriti ni da su igrači za taj klub, a kamoli za reprezentaciju.
No, možda je Lino vidio nešto što mi nismo, ili su mu jednostavno rekli da tako napravi, na što se moglo pomisliti kad je u nedavnom intervjuu za Sportske novosti na početku priprema izjavio da mladi igrači moraju znati da je u Zagrebu naš stožerni klub i da im preporuča da dođu u PPD Zagreb.
Da tako nešto igračima poruči nogometni izbornik, vjerojatno bi se zemlja tri dana tresla od prosvjeda drugih klubova, ali i kompletne javnosti, no koliko je sada rukomet na marginama pokazuje i to što je spomenuta izjava prošla potpuno nezapaženo.

A u dobroj mjeri objašnjava zašto čak ni na širem popisu nema najboljeg hrvatskog strijelca u Bundesligi Šime Ivića, zašto je zaobiđen i njegov prezimenjak Filip, zašto nema ni najboljeg hrvatskog strijelca u SEHA ligi Lovre Jotića i naposlijetku – zašto se među putnike na EP nije uspio ugurati čak ni najbolji hrvatski strijelac u Ligi prvaka, Ante Kuduz.
Uz tolike izostanke najviše se nade polaže u Josipa Šarca kao neko otkriće. Ni on nije htio doći u Zagreb, ali je prekvalitetan da bi bio izostavljen kao Jaganjac. U to smo se mogli uvjeriti kad je praktički sam razmontirao Zagreb u Areni u dresu Celja.

Alfa i omega hrvatskog rukometa Zoran Gobac najavio je da je ovo posljednja Červarova trenerska godina, a šef saveza Tomo Grahovac da će ga se zadržati i poslije Tokija u ulozi mentora. S obzirom na nemirnu Červarovu ćud ne bismo se začudili da ispadne potpuno suprotno.
Svako malo pojavi se i priča da bi se opet mogao vratiti u Makedoniju. Je li vam još potreban, sami najbolje znate. Uza svo uvažavanje velikih stvari koje je napravio, svatko ima svoje vrijeme...

Moram priznati da je ugodno osvježenje vidjeti na klupama reprezentacije i Vardara dva mlada makedonska trenera (Brestovac i Aluševski) i vjerojatno bi trebalo duboko zaviriti u arhive kad su zadnji put te dvije pozicije zauzimali domaći stručnjaci.
Naravno, to ne znači da od stranaca treba bježati, oni su makedonskom rukometu donijeli neizmjerno puno, ali s vremenom je ipak dobro osloniti se na vlastite snage, dati im priliku, značaj. Veliki je to test i za same igrače koji iz nekog razloga, takav je očito naš balkanski mentalitet, više poštuju strani autoritet.

Kako god završilo, drago mi je da je sada tako jer kad sam vidio da je nakon Paronda Vardar doveo tamo nekog Pisonera, pomislio sam da će prvak Europe sljedećeg trenera tražiti tako da će netko od čelnika uzeti prvi let za Španjolsku, sjesti u najbliži tapas bar koji nađe u gradu i pričekati konobara te ga i prije nego što ovaj spusti jelovnik zaskočiti s pitanjem:

Entrenador balonmano?

Siiii, claro!

Vamos a Skoplje?

Skopie, Macedonia? Macedonia del Norte? Vamoooooos!

Siroti bi dečko u uzbuđenju bacio tacnu i ne bi stigao ni javiti šefu da daje otkaz, a već bi se našao u Jane Sandanski Areni na predstavljanju novinarima.

Ne znam da li se varam, ali čini mi se da najbolji rezultat makedonske reprezentacije još stoji pod makedonskim trenerom, a isto želim ovog puta i Danilu Brestovcu jer šansa postoji budući da je naš dio ždrijeba očišćen od skandinavskih reprezentacija, Francuske i Slovenije koje vama zbog brzine i snage tradicionalno ne leže.

S Hrvatskom već možete igrati, mada je reprezentacija koja još ima Duvnjaka i koja nikad nije izgubila od Makedonije ipak favorit. Nemojte iznevjeriti, veselim se susretu u Beču i jedinoj utakmici u kojoj ne navijam za Makedoniju.
 

Поврзани вести

Ви се допаѓа текстот?
Кликнете Like на нашата FB страница и станете дел од g-sport.mk